Otkako je kriza pojela budžete onih s viškom novca na obje strane Atlantika, naročito one koji već dekadama održavaju modnu industriju trošenjem i uživanjem u luksuzu, kreće manijakalna potraga za svetim gralom bez kojeg nema zore na modnome nebu. Pohlepno i lukavo kako to obično biva kada želite ostvariti što veći profit, korporativni stručnjaci s vrha modne industrije morali su prepoznati kako se dinamika kupnje bez razmišljanja (neki novi hype) odvija daleko izvan tradicionalnih modnih centara. Dok se Europljanke čupaju za njima omiljeni par Topshop traperica i trendovsku kožnu jaknu koju su vidjeli na H&M-ovim plakatima diljem svoga grada, prava je vrijednost negdje drugdje.

Dakako da ne podcjenjujemo nikoga te nam je posve jasno kako high street lanci danas više nego ikad pozitivno definiraju našu svakodnevicu, ali činjenica je sljedeća - sva velika imena mode, počevši od ekipe koja radi i djeluje u Milanu i Parizu, znaju da je isplativije prodati jednu haljinu od više desetaka tisuća kuna nego li trideset parfema ili pet pari cipela.

Čista ekonomija koja nužno nema veze s demokratizacijom mode za koju se svi toliko zalažemo. Sjećate li se ovakvih situacija - kada trendseterica ugleda omiljenog i svjetski poznatog dizajnera kako se prodaje ispod cijene kroz razne „pristupačne" suradnje, radije okreće glavu kako bi potražila nekog novog mađioničara na policama (umjesto da ovisnički otvara novčanik i pegla karticu!). Ljudi smo i volimo čaroliju. Ništa sporno u takvom razvoju događaja dok god trošimo na bolesno skupe kožne košulje i jakne s potpisom Balenciage ili Celine. Problemi nastaju kada prestanemo trošiti bilo kakav višak na računu i postanemo ovisnici o rasprodajama. U tom se trenutku događa klik u glavama izvršnih predsjednika velikih modnih kuća koji počinju gledati dalje od dometa svojih buržuj - stanova u centru Pariza, Londona, Milana ili New Yorka.

Paralelno s jačanjem zadaha recesije, koji je sa sobom odnio mnoštvo dizajnera i kolekcija visoke mode, počinje uzlet u atraktivnosti tržišta Rusije, Kine i arapskih zemalja. Bivše utvrde komunizma i još uvijek fundamentalnog islama nove su meke kapitalizma i prodaje luksuznih toaleta s predznakom haute couture. Bolje polovice vlastodržaca i oligarha te pripadnice kraljevskih obitelji i neke od mnogobrojnih žena šeika obožavaju bogatu izradu, snažan potpis i itekako veliku cifru kojom će se rado pohvaliti jednako bogatoj i moćnoj prijateljici koja će iz samo njoj navedenih razloga brzo pohitati privatnim avionom u francusku metropolu ne bi li i ona uživala u custom made haljini.  Snaga usmene predaje, kao i višegodišnje promišljanje o modi kao nečemu što dolazi s natpisom LV, CK, DKNY, Chanel ili Gucci, a ne kao nadopuna vlastita stila života, uzrokovati će u trenutku postojanja golemog iznosa na tekućem računu snažnu glad za najboljem od ponude - haljine iz ateljea dizajnera koji imaju čast nositi oznaku visoke mode postale su slatkiš koji se dijeli na novim tržištima.

Sada kad su i Ruskinje zasićene Chanel kostimima koje su nabavljale zbog jasnog podsjećanja na zlatno crvene ornamente kojima su ukrasile svoje „domove" (bolji termin bi svakako bio vila ili palača), arapske žene postaju best friends forever europskih modnih stupova koji će čupaju za opstanak na zahtjevnom tržištu.

Od Hermesa do Diora, Elie Saaba i JPG, svi ostvaruju golemo povećanje dobiti na tržištima arapskih zemalja poput Katra, Emirata i Jordana. Pripadnice kraljevskih obitelji naprosto luduju za haljinama od desetak tisuća eura koje njihovim šeicima ne predstavljaju nikakav financijski izazov. Dapače, podsmjehuju se na takve iznose.

Probajte samo zamisliti sljedeću situaciju - nalazite se na vjenčanju u Katru (koje se, usputno govoreći, i dogodilo prije nekog vremena). Oko vas je par tisuća uzvanika. Svi nose haute couture toalete i ne srame se to pokazati. Ono što će proći kao „lijepo i uzvišeno" u arapskim zemljama, vjerojatno ne prolazi u Parizu i obratno.

Sreća je u tome što novac nikada nije poznavao granice i spriječavao otvorenu trgovinu s onima koje smo do jučer smatrali nekim drugim svijetom. Danas su oni svijet, a mi možemo samo promatrati kako pravi igrači kupujući luskuz zapravo kupuju status. Katar je novi Pariz. Barem prema neutaživoj želji za uživanjem u krpicama.