Istorija, čini se, zatvara krug kada su u pitanju kupaći kostimi. Od sredine 19. veka kada su se najsmelije gospođe kupale u metrima platna koje je pokrivalo čitavo telo i, obavezno, čarapama, preko minimalizacije odevnog predmeta za plažu koja je trajala skoro čitav vek, čini se da će usled opasnosti od UVA i UVB zračenja opet zavladati moda pokrivanja, piše „Politika”.

I toples i tange, mlađi rođaci bikinija, premijernog dvodelnog kupaćeg nastalog sredinom 20. veka, tačnije krpice koje pokrivaju samo određene tačke ženskog tela, u skorijoj budućnosti mogli bi da budu zamenjeni nekim novim modelima; primerenijim opasnostima koje vrebaju od sunčanja.

No, krenimo redom: istorija kupanja u morskoj ili rečnoj vodi, na bazenima, datira od najstarijih civilizacija. Ipak, modni istoričari zabeležili su da su raspusni stari Rimljani uživali u kupanju u posebnim togama. Nudizam su propagirali orgijama, ali, navodno, u takvim prilikama bilo je obavezno pokrivanje glave, tačnije lica.

U mračnom srednjem veku nisu bile poznate danas mnoge osvojene slobode pa je brčkanje, osim na najskrovitijim mestima, bilo nezamislivo. Ukoliko se neki od predaka u tom dobu odvažio da se rashladi, činio je to potpuno odeven.

Savremena modna istorija beleži da se tek sredinom 19. veka može govoriti o omasovljavanju letnjih odmora a tadašnji ženski kupaći kostim koji je pokrivao čitavo telo imao je za zadatak, osim da obezbedi dami boravak na plaži, i da ne dozvoli da mokra tkanina otkriva siluetu tela.

Najčešći materijal od kojeg su se šili korseti i obavezne pantalone dugačkih nogavica, do članaka, bili su pamuk i vuna. Da li zbog nepraktičnosti, jer su ovi materijali posle kvašenja dobijali nekoliko kilograma na težini, tek dame toga vremena nisu ulazile u duboku vodu niti su masovno plivale.

Zabeleženo je da je pravi šok u prvoj deceniji 20. veka izazvala glumica i pevačica Anet Kelerman koja se na plaži u Bostonu prošetala u jednodelnom kupaćem kostimu, sašivenom po uzoru na muški. Bio je od čvrstog pamuka, sa dugačkim nogavicama, zakopčan do grla. Mokar, nepristojno je bio zalepljen za njeno zgodno telo što je izazvao veliki skandal.

U periodu između dva svetska rata, delimično i zaslugom neprikosnovene Koko Šanel koja je bila zagovornik preplanulog tena, nogavice se polako skraćuju, kao i rukavi, a dekolte dobija na dubini.

Sada kada se pogledaju požutele fotografije žena obučenih u nešto što liči na cirkuska mornarska odelca iz dvadesetih godina 20. veka, prosto se nameće pitanje kako su se tek osećale u njima!

A kako li je tek bilo prvim ženama koje su ponele izum francuskog inženjera koji je 1946. godine, inspirisan nazivom koralnih ostrva u Tihom okeanu gde su izvršene prve atomske probe Amerikanaca, nadenuo ime dvodelnom kupaćem – „bikini”.

Ogoljen pupak, međutim, pod uticajem strogih moralnih načela, čekao je još punu deceniju da postane uobičajena slika na plažama. Najpre su se u bikiniju pojavile zanosne glumice. Brižit Bardo se u belom bikiniju pojavljuje 1956. u filmu „I bog stvori ženu”. Nešto kasnije Ursula Andres kao prva Bondova devojka u filmu „Dr No” iz 1962. godine izranja iz morske pene poput prave sirene takođe u belom bikiniju.

Od tada centrifugalna modna sila nemilosrdno skraćuje tekstil i sve više ogoljuje žensko telo. Bikini podleže uticaju seksualne revolucije i nastaje model „string bikini”, odnosno model sačinjen od trouglića koji se vezuju.

Smelost u ponašanju, moralnim stavovima pa tako i u oblačenju utiče da kasnijih sezona postaje sve popularniji „monokini”, što je sofisticirani naziv za toples. Odnosno kupaći od jednog dela, i to onog koji pokriva samo delove ženskog tela ispod struka.

Sa toplih mora Brazila stigle su tange, odnosno isti taj donji deo koji je sveden na jednu tračicu koja, kako konstatuju mnogi, ništa ne pokriva, već se i sama skriva. Otuda se može za aktuelni model iskoristiti isti opis koji je dao jedan američki novinar u vreme pojave bikinija – otkriva o ženi koja ih nosi sve osim devojačkog prezimena njene majke!