Moda spuštena među masu, među turiste, sve one koji su se dovukuli iz tko zna kojeg predgrađa Milana da uživo vide manekenke? Ne znam je li to bila dobra ideja, pitala se Vanessa Friedman, modna novinarka Financial Timesa i povjesničarka umjetnosti, iznenađena odlukom gradskih vlasti da modni tjedan otvore velikom revijom na otvorenom ispred Duoma, na glavnom gradskom trgu.

Nije važno što je to bila revija veterana Ennija Capase, ali ne za njegovu veliku liniju Costume National, već, puno primjerenije, za liniju ulične mode C’N’C, niti što su se deseci tisuća ljudi pokušali dovući do Wintourove, Suzy Menkes, Naomi, Heidi, koje se nisu na tom velikom otvorenju ni pojavile.

Moda na ulici

Suština je da modu ne treba dodatno demistificirati, pogotovo ne u vrijeme kad je ionako teško razaznati na ulicama Milana tko nosi odjeću vrijednu tisuće eura, a tko se dobro snašao i iz nekih vješto odabranih komada kupljenih u jednom od masovnjaka uz Duomo, kreirao sličan look, pa se izvrsno uklopio u subotnju noćnu gužvu na ulici Montenapoleone, kad su dućani bili otvoreni do pola deset zbog tjedna mode i ulicom se nije moglo hodati...

Subota uoči zatvaranja modnog tjedna uvijek je vrijeme kad se u Milanu susreću svi oni koji misle da o modi nešto znaju. Dok se francuske, američke i engleske modne novinarke natječu s ruskima tko će više u kraćem vremenu, između revija, uspjeti kupiti važnih komada iz kolekcija koje su već u trgovinama, hrvatski šminkeri gotovo da su im za petama.

Ne da smo ih tražili, no u kavani uz modnu žilu kucavicu vidimo obitelj nogometaša Asanovića, čija kći želi i sama postati dizajnerica, a korak dalje već nailazimo na vidno slomljenu Snježanu Mehun koja je cijeli dan provela tražeći nešto za otvorenje njezine kavane u zagrebačkoj najvažnijoj modnoj ulici.

Za upućene šmekere

No, pravo mjesto za najupućenije modne entuzijaste, koji se zapravo ne vole gurati sa svjetinom,   zapravo je alternativno modno središte Milana, ta ne više tajna, ali definitivno skrivena adresa, 10 corso Como. Taj koncept store vodi galeristica Carla Sozzani, sestra najutjecajnije talijanske modne figure, France, urednice Vogue Italia.

  

Tu su na jednom mjestu probrane sve najvažnije stvari iz svih svjetskih kolekcija mode. No, tu je i prava galerija s umjetničkim djelima (ovaj put fotografijama genijalnog Yousufa Karsha), knjižara koja dokazuje da modu ne vole samo isprazni, te velika kavana i restoran, sve na jednom mjestu, kao pravo zborno mjesto za novinare, dizajnere, modne entuzijaste, jetsettere... 

Posljednjeg dana revija, u nedjelju, tamo su sjedili svi koji već nisu napustili Milano i krenuli u Pariz s pokretnim modnim cirkusom. Jedan dugi brunch omogućuje onome tko se tamo našao da vidi kako moda doista živi među odabranima i upućenima.

Prvi je došao stalni član Vanity Fairove liste najbolje odjevenih mušakraca svijeta, unuk playboya i šminkera Giannija Agnellija, s djevojkom Biancom Brandolini d’Addom, pripadnicom najvišeg talijanskog plemstva, i krvnog i modnog!

Ušetali su na nedjeljni ručak, on u jednom od odijela koje je naslijedio od djeda, ona dakako s novom Fendijevom it torbom, koja je napravljena da se nosi otvorena, u slabo skrivenoj imitaciji Hermesove birkinice, najčešće torbe u tom restoranu.

Veselo su pozdravili sve prisutne američke modne novinare, milanske prijatelje, jednog zgodnog Japanca s velikom torbom preko ramena iz koje je izvirivao klofer (!?), jedan od onih od svinutog šiblja od slijepaca iz Oktogona. Klofer je tu naprosto bio zanimljivi objet trouve, pa ga je Japanc pokazivao s jednakim ponosom kao najnoviju torbu prestižne Bottege Venete ili kao neki neprepoznatljivi slavenski totem među Sozzaničinim afričkim totemima.

Pomodarke privatno

Kako su bile odjevene mlade pripadnice modnog bratstva za privatni, nedjeljni izlazak? Uglavnom tako da to nije imalo nikakve veze sa svim onim prikazanim na revijama. Često jednostavno kao plemkinja Bianca, u haljinici, ravnim cipelama s dugom, gustom kosom koju kao da je dugo mrsio vjetar.

Samo poneka modna žrtva posrtala je u previsokim potpeticama u kojima je nemoguće hodati po kamenim blokovima dvorišta. Ipak sve te bogate pripadnice milanskog ili američkog društva nisu tipične tranzicijske ljepotice u potrazi za  bogatašem, pa i ne nose odjeću za bimbe, kakve je i ove godine bilo jako puno na pistama.

 Štoviše, Suzy Menkes, dugogodišnja urednica mode u Herald Tribuneu, modne revije za sljedeće proljeće/ljeto povezala je s onim što Berlusconi već godinama promovira kao “talijanski način života”. Doista, bilo je puno modela kao stvorenih za djevojke za zabavu premijera i njegovih prijateljima ili bogatih Rusa.

Takve modele za bogate tzv. trofejne komade ili supruge otvoreno, s dozom humora i životnog veselja nudila je Versaceova revija. Donatella gotovo da je to i priznala, komentirajući svoje manekenke u uskim, šarenim, žarkim haljinama: ‘Što je - tu je, sviđalo se to vama ili ne, to je ipak revija Versacea’.

I Armani je pokušao najednom postati dizajner minica, što je s njegovim stilom i reputacijom gotovo nespojivo, Dolce & Gabbana vratili su se izvorištu svog nadahnuća, sicilijanskim senzualnim udovicama koje ispod crnine skrivaju atomsku snagu zapretene seksualne energije, Max Mara je pokazao košulje koje se nose toliko raskopčane da neprestano prijete potpunim razgolićenjem.

Doduše, Roberto Cavalli, nekad najveći pobornik besramno seksi odjeće, ove je sezone pokušao razmišljati poput romantičara, što ga je približilo posve suprotnom modnom promišljanju, grupi dizajnera koji razmišljaju o nježnim ženama kojima se sviđaju kreacije od mekanih, prozračnih tkanina kakve nudi Alberta Ferretti. Kao i uvijek, sve su opcije otvorene...