Mateja Penava je jedna od najpoznatijih hrvatskih modela koja radi vani. Na pistama je nosila kolekcije najvećih dizajnera poput Oscara de la Rente, Marc by Marc Jacobs, Louisa Vuittona, Prade, Miu Miu, D&G, Armanija, popis je dugačak.

Skromna i samozatajna manekenka koja je proputovala gotovo cijeli svijet, ne voli puno pričati o sebi, ali je zato spremna podijeliti svoja životna iskustva s našim čitateljima. Progovorila je o smiješnim situacijama koje su joj se dogodile, ali i o negativnim stranama svog posla.

Kada si započela karijeru?

- Manekenstvom sam se počela baviti s 15 godina. Pohađala sam Midikenov tečaj gdje sam naučila držati se uspravno, hodati na petama, skidati kaput u hodu, okrete i slično. Svaki sam vikend putovala vlakom do Zagreba i tamo provodila cijeli dan. Nakon što je tečaj završio odlazila sam jednom tjedno na takozvano 'druženje', također u Midiken, gdje sam provodila vrijeme s drugim djevojkama i 'trenirala' svoj manekenski hod. Na proljeće se održavao veliki casting na kojem su se pojavile najveće svjetske agencije od kojih su me neke pozvale na probni period u kojem bih odradila nekoliko testova - da se vidi  koliko sam fotogenična. Tako sam to ljeto završila  u Parizu na dva tjedna, upoznala agenciju i prvi put se našla pred profesionalnim objektivom. Prije povratka u Hrvatsku bilo je jasno da moj život kreće u novom smjeru te da se na jesen neću vratiti u školu. 

Planiraš li se vratiti u Hrvatsku?

- Zašto ne, nisam jedna od onih ljudi koji imaju neku odbojnost prema Hrvatskoj i smatraju da je ovdje nemoguće lijepo živjeti... Život je trenutačno svugdje težak, a njegovanje ideje da je negdje tamo 'preko bare' lakši, čista je iluzija. U Americi život nije ništa jednostavniji, samo se mi time  volimo tješiti. Nekada se čini da svijet izvan granica Hrvatske nudi cijeli spektar mogućnosti nama ovdje nedostupan, ali je tamo i konkurencija žešća i puno se više radi nego kod nas. Ja, osobno, u svojim tridesetima ne želim raditi deset do 12 sati dnevno i vikendima, s ciljem održavanja životnog standarda u kojem ni ne stignem uživati. Radije bih imala manje stvari, a više vremena. 

Gdje se vidiš za deset godina?

Mateja Penava Photo Privatna arhiva Mateja Penava

- Tada ću imat skoro 33 godine. Bit ću još mlada. Nadam se da ću imati svoj mir, posao koji volim, a možda i obitelj. Sigurno ću do tad provesti barem pet godina na jednom mjestu. Ako sam išta naučila u proteklih par godina, koliko traje ova moja karijera, onda je to da se velike planove jednostavno ne isplati kovati. Život ima svoj tok, nama nepoznat, a onda kad te sa sobom ponese, što je neizbježno, osjećaš se razočaranim jer to nije ono što si za sebe zamislio. Kome to treba?

Pozitivne i negativne strane tvog posla?

- Živjela sam jedan neobičan život za svoje godine. Jako sam puno toga proživjela u jako malo godina. Proputovala sam svijet i upoznala puno ljudi. Ali sam se i do svoje 22. godine jako puno naradila, toliko da sada kada moji vršnjaci počinju tražiti posao, meni je rada već dosta. Rano sam otišla od kuće, sama u svijet. To je potaknulo moju neovisnost, ali opet, možda me je odaljilo od pozitivnih utjecaja obitelji, prijatelja i zajednice. Većinu sam svog vremena  provodila sama ili s potpunim strancima pokušavajući prokužiti taj novi svijet u kojem sam se našla. Sve je to naporno za mladu djevojku. Ne žalim zbog te odluke, smatram da mi je manekenstvo donijela više pozitivnih stvari nego negativnih, ali je odgodilo, a i s time otežalo pronalazak odgovora na pitanje – što dalje?

S koliko godina smatraš da je prikladno da se djevojke počnu baviti manekenstvom?

- Smatram da trebaju postati punoljetne. Sa 17 i pol bi mogle napraviti par testova ako su silno nestrpljive. Nezdravo je za psihu mladih djevojaka da se 'smucaju' po svijetu same, čak i kad je to u potrazi za poslom, slavom i novcem. Nisu to stvari kojima bi se jedna petnaestogodišnjakinja trebala zamarati. Sve je to začarani krug u kojem industrija traži curice pa se onda curice tom pozivu i odazivaju, a da ne spominjem koliko to štete nanosi samopouzdanju zrelih žena, koje i jesu ciljana publika većine modnih brandova i kozmetičkih kuća. Bitno je da djevojka završi srednju školu u okruženju u kojem je to započela. Može se uvijek ići u dopisnu školu, ali smatram da je od obrazovanja čak bitnija stabilnost i sigurnost koju joj ta atmosfera pruža. Djevojke su u tim godinama vrlo krhke i trebale bi biti okružene ljudima kojima vjeruju u prostoru koji poznaju da bi imale priliku u najpovoljnijim uvjetima razviti vlastiti identitet.

Živiš li u New Yorku sama ili imaš cimerice?

- Najčešće u New Yorku živim u models apartmanu. Znači dijelim stan s jednom ili nekoliko cura, a ako imam sreće, u stanu ne bude nikoga. S obzirom da većinu vremena provodim izvan stana, na castinzima i slično, broj cimerica ni nije toliko bitan. Čak ću se usuditi reći da sam mnogo neprocjenjivih životnih lekcija naučila baš zato što sam godinama dijelila sobu. Čovjek mora naučiti živjeti s ljudima. 

S obzirom da jedeš vani, kako si tako mršava?

- Koliko u Americi imaš restorana brze hrane, toliko ih ima i zdrave hrane.

Koji bi bili tvoji najdraži dizajneri?

-

Najdraže mi je bilo raditi s Alexanderom McQueenom, Yohjijem Yamamotoom i Viktor & Roflom. Voljela sam raditi i za Fendi i to sve iz razloga što su njihove revije bile originalne, nije se samo hodalo monotono po pisti nego se uvijek nešto zanimljivo događalo.

Dobivate li odjeću na poklon nakon revije?

- Odjeću ne dobivamo jer će se ona naći tek za šest mjeseci u dućanima, to su više manje jedini komadi. Može ti se posrećiti da dobiješ par cipela na poklon, no većina ih je ionako ne nosiva. 

Kada već ne dobivate odjeću, imaš li barem neki dodatni popust kod tih dizajnera?

- Znam ponekad dobiti pozivnicu preko nekih stilista, za sample sale, to su znači rasprodaje koje su 70 posto, ali to su rasprodaje na koje dođe previše ljudi i onda je to borba 'prsa o prsa' oko neke suknjice. Nisam ljubitelj šopinga pa mi dobrovoljno sudjelovanje u takvim situacijama ne pada na pamet. Zapravo mi kupovina ide na živce. Najčešće obiđem par trgovina kojima sam vjerna i kupim odmah svu odjeću koja će mi biti potrebna za tu sezonu. Jedino malo više promislim kada su u pitanju torbe i cipele i na tome ne štedim, volim da je to kvaliteta. A ostala odjeća je sezonska i nema smisla puno trošiti na to.

Koji bi onda bio najveći iznos koji si dala za neku stvar?

- Kao što sam već rekla, najviše novaca dam za torbu i cipele jer želim kvalitetu koja će trajati godinama. Sa sobom uvijek imam hrpu stvari pa ta torba treba izdržati sav taj teret. Prošle godine sam se počastila s torbom koju sam dugo smatrala pretjerano skupom i nisam požalila. Čovjek se mora znati tu i tamo nagraditi za svoj rad.

Što bi bio tvoj fetiš?

- To bi na prvom mjestu bila hrana, ako se to može nazvati fetišom. Veliki sam gurman, obožavam jesti i kuhati. Na drugom mjestu bi bile čizme, a treće ljetne haljine.

Navedi pet stvari koje se obavezno moraju naći u tvojoj torbi!

Mateja Penava Photo Privatna arhiva Mateja Penava

- Kapi za oči jer nosim leće i u proljeće patim od alergija. Sunčane naočale, mobitel, novčanik i penkala.


Ima li nešto što bi promijenila na sebi?

- Kao klinka, s petnaest godina, imala sam puno više problema sa samopouzdanjem i na sebi sam vidjela pregršt stvari koje sam smatrala da bi trebalo promijeniti. Bavljenje manekenstvom je moju samokritičnost još više postrožilo. Tek sam se oko dvadeset i prve godine počela osjećati u potpunosti ugodno u vlastitom tijelu pa sam ga tad i zavoljela. Sada, ako bih išta mijenjala, onda bih željela manje suhu kosu jer niti jedan šampon ne pomaže.

Ne slikaš se u donjem rublju i kupaćem kostimu, koji bi bio razlog?

- Dovoljno se poznajem i znam da se ne bih ugodno osjećala u donjem rublju pred objektivom, bila bih ukočena i slike bi ispale koma. Znala sam na nekim snimanjima imati odjeću koja otkriva tijelo, ali to su radili fotografi kojima ja vjerujem tako da su fotografije bile ukusne. Inače sam osoba koja ni po plaži ne trčkara samo u badiću – uvijek prebacim preko kakvu ljetnu haljinicu. Ipak su mi one fetiš. 

S obzirom da nisi nikada nosila revije za hrvatske dizajnere, koji je razlog i bi li možda jednog dana nosila njihove revije?

- U Hrvatskoj sam nosila dvije revije: jednu za Heruc i jednu s petnaest godina, 'Čaj u Sahari'. Sljedeću bih reviju nosila ako bi mi se stvarno svidjela odjeća i ako bi mi se dalo.

U kojim si sve gradovima radila i odeš li ikada u razgledavanje grada ili samo tamo obavljaš svoj posao?

- Zbog posla sam posjetila Dubai, Tokio, Peru, Meksiko, Rusiju, Seattle, New Orleans, New York, Los Angeles... Englesku Španjolsku, Italiju, Francusku, Nizozemsku, a i još mnogo drugih. Najčešće sam imala vrlo ograničeno vrijeme za razgledavanje, ali sam se potrudila što više upoznati državu u kojoj se nalazim tako da barem na snimanju pojedem autentičan ručak i slično. Najviše žalim što, kad sam radila u Peruu, nisam uspjela otići u Matchu Pitchu. Oduvijek sam ga željela vidjeti. Tek sam u zadnje vrijeme počela odlaziti na kratka vikend putovanja s prijateljima, najčešće vlakom u susjedni grad ili državu ako sam u Europi.

Jesi li se ikada našla u nekoj neugodnoj ili opasnoj situaciji?

- U New Yorku mi se nikada nije ništa dogodilo što me još uvijek iznenađuje s obzirom da sam prije prvog dolaska u 'Veliku Jabuku' bila u potpunosti pod dojmom američkih filmova, očekujući nešto slično ratnoj zoni na gradskim ulicama. Grad uopće nije takav, ali i ja sam oprezna. Kada se kasno vraćam kući uvijek uzmem taksi koji je svojom cijenom većini ljudi dostupan. U Parizu, koji više volim od New Yorka, Ljupku i mene maltretirao je neki čovjek prateći nas kojih 15 minuta. Kako smo ga ignorirale približio nam se i u hodu mi počeo pričati u uho. U trenutku kad me je zgrabio za rame Ljupka mu je izvrnula ruku, a ja sam ga počela udarati torbom. Ubrzo smo uhvatile maglu i sjele u prvi taksi koji smo vidjele. Od tada u velikim gradovima hodam sa suzavcem u džepu koji sam dobila na poklon od prijatelja. Zasad sam ga uporabila samo jednom i to na žalost samo na sebi. 

Je li ti se dogodio kakav smiješan događaj?

- Noć prije jedne revije u Parizu dizajneri su prebojili moje cipele srebrnim sprejem. S obzirom da je revija bila rano ujutro cipele se nisu stigle osušiti - činjenica koje nisam bila svjesna kada sam ih obula. Nakon što sam prošetala pistom pokušala sam ih skinuti, no one su ostale zalijepljene za moja stopala. Tjedan dana svakodnevnog ribanja bilo je potrebno da moja stopala napokon prestanu iza sebe ostavljati srebrni trag. Sad se smijem, ali sam tad bila bijesna.

Kada vidiš reklamu na kojoj si ti, jesi li svjesna toga da si to ti?

- Kada vidim svoje slike, drugačije ih doživljavam. Sjetim se svega što se događalo za vrijeme snimanja, svega što je bilo potrebno da ta slika tako ispadne i koliko sam se zabavila. Kad se vidim na reklami uopće se ne prepoznajem i osobu na ekranu doživljavam kao potpunog stranca. Skroz čudan osjećaj.