Prije nekoliko desetljeća damama je bilo posve nezamislivo izaći iz kuće bez para najlonki na nogama, jer bi si uistinu rijetke dozvolile takvu modnu drskost. Londončanke ili Njujorčanke, s druge se strane, posljednjih godina možda redovito smrzavaju u sandalama usred prosinca, ali ni tamošnji sumanuti trendovi ne mogu ugroziti status najzavodljivijeg modnog detalja - finih ženskih čarapa čiji se “rođendan” u suvremenom obliku slavi upravo ove godine.
Jednu od najvažnijih etapa u nastanku čarapa kakve danas poznajemo označio je izum stroja za njihovo tkanje koji je 1589. “potpisao” William Lee iz Nottinghama. Talentirani Britanac vjerojatno nije bio ni svjestan razmjera svoje inovacije koji mu, prema svemu sudeći, ionako nisu bili nimalo važni budući da je u akciju krenuo iz prilično romantičnih pobuda. Jer, legenda kaže da se taj velečasni zaljubio u jednu mladu sugrađanku koja nikako nije pristajala na sastanak s njim pod izlikom da nema vremena jer - mora plesti čarape.
Uzaludni ljubavni pokušaj
Zaluđen svojom simpatijom, Lee je, uz pomoć posve primitivnih alata, bez ikakvog iskustva, vještina ili budžeta, počeo kreirati stroj čijoj se izradi fanatično posvetio pune tri godine. Njegov mu izum ipak nije donio ljubavnu sreću, ali je označio prvu veliku fazu u mehanizaciji tekstilne industrije koja je odigrala i ozbiljnu ulogu u industrijskoj revoluciji.
Romantični William kasnije je pokušao pronaći “sponzora” za masovniju proizvodnju svog patenta pa se obratio tada najpoznatijoj obožavateljici svilenih čarapa - kraljici Elizabeti. Najmoćnija Britanka tada nije imala sluha za njegov očito suviše moderan izum, a Lee je, nakon još nekoliko neuspjelih pokušaja ozbiljnijeg proboja, uskoro umro, slomljena srca i posve osiromašen. Ambiciozniji razvoj njegova patenta zapravo je uslijedio tek u 18. stoljeću, kada je strojna proizvodnja čarapa stigla i u Ameriku, gdje su je tamošnji izumitelji ozbiljnije unaprijedili.
Najlonska popularnost
Krajem 19. stoljeća dotad omiljena tkanina - vuna počela je popuštati pred napadima sve popularnijeg pamuka, a do 1929. velika većina čarapa počela se proizvoditi od svile. Uskoro se pojavio i najrevolucionarniji materijal - najlon, koji je do kraja Drugog svjetskog rata izazvao pravu malu revoluciju. O razmjerima “najlonske popularnosti” najbolje svjedoči činjenica da je jednog popodneva 1945. u njujorškoj robnoj kući Macy’s tijekom samo šest sati (!!) prodana cijela tek pristigla zaliha najlonki - ukupno 50.000! S obzirom na to da su tada najdraži modni dodaci prosječnim Europljankama bili nedostupni, navodno su za većinu ljubavnih uspjeha američkih vojnika na tamošnjem ratištu zaslužne upravo najlonke koje su zaljubljivi ratnici darivali svojim simpatijama.
 |  |
I dizajneri ih obožavaju
I premda su ih žene obožavale i u takvom, danas se čini primitivnom obliku, proizvođači najlonki bili su prilično nezadovoljni finalnim produktima koje su konstantno pokušavali usavršiti. Najveći problem bio je nedostatak rastezljivosti zbog kojeg su se čarape ružno gužvale oko koljena i gležnjeva, a i paleta veličina morala je biti vrlo široka kako bi klijentice mogle pronaći svoj “broj”. Zato je u povijesti najlonki toliko i važna 1959. kada je izumljena likra, “sastojak” čija se obljetnica lansiranja slavi aktualne 2009. godine.
Nakon što se počela koristiti u proizvodnji čarapa, one su napokon počele savršeno prijanjati, a riješen je i problem veličina s obzirom na to da je jedna počela pristajati mnogima. Seksi accessories uskoro je postao nezamjenjivi dio kolekcija dizajnerskih ateljea tadašnjih miljenika svjetske scene u rangu Cristobala Balenciage ili Mary Quant koje danas zamjenjuju kreatori poput Kenza, Zaca Posena ili Valentina koji su posljednjih godina pod okriljem masovnog proizvođača Wolford lansirali neke od najluksuznijih linija najlonki.
| Revoluciju je izazvala strast Jedna od najvažnijih etapa u razvoju najlonki bio je stroj za mehaničku proizvodnju čarapa koji je 1589. izumio William Lee, zaljubljen u djevojku koja je njegove pozive za izlazak odbijala uz ispriku: ‘Nemam vremena, moram plesti’. |
 Željka OgrestaHulahup je nužno zlo Broj jedan su samostojeće najlonke i halteri. Slijede hulahopke, a definitivno najgorima Željka Ogresta smatra najlonske dokoljenke. - Praktične su, ali to je doista nešto grozno. U estetici su definitivno na prvome mjestu samostojeće i halteri, ali nije svaki dan baš prilika za njih. Odijevanje samostojećih najlonki i haltera je ritual, ali tako je mnogo ljepše i ženstvenije - rekla je TV voditeljica koja u ormaru uvijek ima najlonke “boje noge” i crne.  Marija Cvitanović Mrzim nositi najlonke Najradije bih da je ljeto cijele godine - reakcija je Marije Cvitanović na sam spomen najlonskih čarapa. Gole noge njezin su izbor, a kad vremenske prilike to ne dopuštaju poznata će hrvatska stilistica odabrati najlonke isključivo u crnoj boji. - Ne volim nikakve uzorke i nikakve boje. Nije mi to za mene, ali na drugima volim vidjeti otkačene najlonke i super kombinaciju - kaže Cvitanović koja će po pitanju najlonki, ako već mora, prije odabrati samostojeće od onih klasičnih.  Ida Prester Halteri ostaju u kući Zelene, ljubičaste, narančaste, tigraste - dio je kolekcije najlonki u ormaru Ide Prester, TV voditeljice i glazbenice. - Za izlazak volim kričave jednobojne ili tigraste - kaže Prester, čiji su kričavi izbori često problematični jer su takve najlonke nerijetko namijenjene isključivo dječjem odjelu. No postoji rješenje i za to: - Odrežem im prste i nosim kao tajice. • A halteri i samostojeće seksi varijante? - Samo za privatne aranžmane i kućnu upotrebu - priča Ida.  Korana GvozdićU boji ‘osunčane puti’ - Ili 100 ili 15 dena. Nema sredine - stav je Korane Gvozdić kad su u pitanju najlonke. Nažalost, kaže, nemamo trend Britanki pa da hodamo bosih nogu, stoga se TV voditeljica odlučuje za što tanju varijantu, sa što manje dena. - Ako je moguće, želim da se ne primijete. Zato biram klasične, u boji “osunčane noge”. Nosim i samostojeće koje je važno dobro odabrati da se ne utisnu u nogu jer onda ispod odjeće izgledaju još gore negoli obrisi običnih najlonki - priča. |
