Svi se jos uvek sigurno secamo tih vremena. Obicno se kaze da su na nasim prostorima osamdesete godine proslog veka bile godine potpune modne katastrofe, ali onda su nas sacekale devedesete sa citavom paletom raznorodnih “modnih”stilova.Kad kola krenu nizbrodo, tesko je sacuvati zivu glavu i zdrav razum, a kamoli smisao za lepo. Ali, zadrzimo duhovit pristup ovoj temi. Ni dan danas nije nista manje “veselo”na brdovitim balkanskim prostorima. U svakom smislu, pa i modnom. Stavise, u svojoj kulturoloskoj strasti, volim da pratim taj proces “presvlacenja i preobuvanja”. Stosta moze da se shvati i nauci o jednoj zemlji na osnovu analize razlicitih “egzemplara”koji su nekada nadobudno i nabusito setali famozne Nike sa vazdusnim djonom (R-Max), a danas ponosno isticu svoje “D&G”,odnosno ”Paciotti“ primerke. Sa podjednako bahatim stavom.Nekada je pravilo broj jedan glasilo – sto veci vazdusni djon, to veci ego, status, pozicija. Danas, sto veci logo na obuci ili garderobi - to sigurnije mesto u tabloidnoj stampi, VIP lozama i splavovima. Posmatrajuci kulturne obrasce i modele na kojima je odgajana citava jedna generacija, ponekad se sa setom secam prigradskih pojava sa njihovim “kabriolet”cipelama sa obaveznim “kicankama”napred, koje su se njihale u ritmu hoda ili povetarca i ultimativnim belim carapama (kadkada i sa ona dva izvezena prekrstena reketa), u zargonu poznatim kao “gips”.Taj “gips”se tako beleo pod neonskim svetlima diskoteka ili pod ulicnim lampama, kao znak raspoznavanja, kao nezaobilazni modni detalj. I sasvim dovoljno je govorio o svom ponosnom vlasniku.Toliko, da se u startu sve zna. Mislim da upravo u tome lezi komunikacijska moc odevanja. Jer, vrlo cesto na osnovu garderobe svaki muskarac zna sta moze da ocekuje od devojke koju posmatra. Licno, veoma bih voleo da se ovo sto govorim ispostavi kao predrasuda, ali obicno nije tako. Plava ispeglana kosa, dugi, nalepljeni ili prirodni, nokti (sa zloglasnim frencom, sljokicama, sijajucim srculencima), tetovaza na desnoj strani dekoltea, bojom uokvirena usta (nema se za silikonska, ali, “bice, bice, samo polako, ne zvala se ja Suncica, za prijatelje Sani”...), dva broja manji grudnjak – nije li to sasvim solidan, iako “nemusti”portret mlade, perspektivne cice koja vas strelja ocima ispustajuci velike kolutove dima.Tesko da ce, kada joj pruzite priliku da progovori, razbiti vasu predstavu. U najvecem broju slucajeva, samo ce je ucvrstiti. Idemo sada na drugu stranu. Razbacana ramena, vrat kao deblo i nezaobilazna debela crna brojanica (tradicija glavu cuva, patriotizam u porastu, alo, bre, rodjaci...), raskopcana kosulja “sa potpisom”, masivan kais, a na nogama fake ili originalni model Paciotti patikica sa kaisevima na lepljenje ili otvorenih papuca (radi lufta), a sve cesci su i novi Nike modeli u sljastecim srebrnim, zlatnim ili fluroscentnim tonovima. I “najke”su prosle kroz tranziciju, nema zezanja... Ponekad razmisljam o tome koliko su sve nove stvari, koji kad-tad stignu i kod nas, u startu izblamirane. Secam se da sam krajem devedesetih krio, na dnu svog ranca, mobilni telefon koji sam dobio od roditelja na poklon. Bilo mi je nekako strasno da to primete moje kolege na fakultetu, jer je ta korisna, mala spravica (ok, tada i ne bas tako mala) kod nas bila znak raspoznavanja za pripadnike najdziberskijeg obogacenog sloja, kanister elite, preprodavaca, lopova, svercera koji su postali biznismeni. Rec je o plejadi likova, koji su spartali gradskim ulicama u zatamnjenim dzipovima sa svojim plavusama i “micali usnama dok sricu pejdzer”. Da, pejdzer je bio stariji, gluplji brat mobilnog telefona, takodje “proslavljen”od strane istih, uspesnih momaka.Koliko je samo, tih godina, bilo istaknutih primeraka zakacenih na kaiseve, da se dobro vide i predstave svog vrlog nosioca. Kao ratni orden ili plaketa.Tako je i rodjena sintagma “statusni simbol”, obicno koriscena u ironicnom kontekstu. Nije redak slucaj da i ono sto je objektivno lepo i sa ukusom napravljeno, izbegavano u sirokom luku, zbog preteranog i najcesce samoreklamerskog koriscenja u odre- djenim krugovima. Potpis, odnosno brend, postao je, u ovdasnjoj sirotinjskoj ceznji za glamurom, vazniji od izgleda i funkcionalnosti svakog komada garderobe i obuce. Bankarske sluzbenike, bez obzira na to koju funkciju, od saltera, pardon, pulta u novoj verziji, do “ureda na drugom spratu”zauzimaju, prepoznacemo obicno po uglacanim, na vrhu zasiljenim modelima, cesto vrlo elegantnih cipela.Ta rastuca grupacija uposlenih mladih japija najdoslednija je u svom stilu odevanja. Da nije tako, tesko bi se odmah znalo o kakvoj se zverki radi. Mutirani momci sa asfalta, danas, ozbiljni biznismeni (preduzetnici, vlasnici kafica i butika) ne mrdaju dalje od svoje modne mame Italije (eh, da sam jedan dan Don Vito Korleone), odnosno najpopularnijih brendova koji odatle dolaze, a u njihovoj “intepretaciji”to su “Dolce&Gabanna” i svakako “Paciotti”, dok se kod onih "najprogresivnijih" koji savrseno razlikuju spagete, tadjatele, raviole i njoke, pojavljuju i “Boticceli” primerci. Pa nije “Borovo”uzalud postalo “Boreli”. Njihove muze, voljene zene, ljubavnice i devojke preferiraju slicne brendove. Plus, tu je uvek i nezaobilazna “Via Spiga”, kao i sve sto aktuelne pevacice prosetaju, a “novinari”napisu sta je, koliko kosta i gde ima “da se uzme”. Ja obozavam letnje kombinacije pomenute grupe, kada se u svom casul, neformalnom raspolozenju prosetaju gradom u papucama za vodu.Ta teska ikonografija primitivnog sveta koji je opovrgao maksimu kojoj smo mi u skoli, odeveni u “Ateksove”vindjakne i “Simod”patike, uceni – “Um caruje snaga, klade valja”, bezrezervno nas suocava sa time gde smo.Za uspeh u danasnjim kladionicama potrebno je vise. Bar jedan, ali vredan, statusni simbol. Sve drugo je cista patetika, kao i moje nostalgicno prisecanje na poslednju “rock and roll”generaciju koja je iz inostranstva, teskom mukom, nabavljala “starke”.To je savrsen kontraprimer modne histerije, u cijoj sustini modni komad nije sluzio kao savrseni reprezent finansijske moci, vec kao pokazatelj jednog pogleda na svet, stava, nacina zivota. Na isti nacin na koji su to bile “martinke”i razne vrste i podrvste teskih cokula, koje njihovi najdosledniji fanovi nose i na temepraturi od plus cetrdeset. I iza jednog i iza drugog modela, neka to radi jednostavnosti budu – starke i najke, stoji odredjena muzika, odredjene zelje i prohtevi (trudim se da izbegnem rec “ideal”), koncept zivota, odredjene vrednosti. S tim sto se oni prema svetu ne otvaraju na isti nacin i nose razlicite poruke. Bez obzira na to kako se globalni trendovi “prelamaju”u nasem drustvu, ocigledno je da su Pepeljugina vremena prosla.Carobni stapic vise nije neophodni instrument za stvaranje laznog identiteta (sjajna polazna tacka za posmatranje pozicije galopirajuce kineske proizvodnje nasuprot najpopularnijim svetskim modnim brendovima), a moderna Pepeljuga, koja to vise ni po koju cenu ne zeli da bude, pre ce slomiti vrat nego da izgubi istinski vrednu, retku cipelicu. Od princa se ocekuje da uz izgubljenu donese barem jos dva para podjednako skupih primeraka, kako bi je uverio da buducnost sa njim zaista ima smisla.